Browsing Category

Nekategorisano

Odgovoran par

Najviše zavidim parovima u samoposluzi. Tu me stigne čemer samoće i nemanja ni kučeta ni mačeta. Ni u bioskopu, ni na putovanju, ni u restoranu, ni na proslavama – samo u samoposluzi (sad shvatam da sam stara i da bi možda trebalo da napišem u supermarketu), na kasi, pa kad slažu namirnice u kolica, muškarci su obično malo opsesivni oko ređanja, je l ste primetili, e samoposluga je moja golgota i sve što želim od života je da i ja jednom s nekim kog volim razdvajam hemiju od suvomesnatog.

Continue Reading

Nekad ipak reci nikad

Nedavno sam s jednim mojim drugom pričala o mogućnosti da izvesni političar postane premijer i on je rekao “pazi, nije realno, al nikad ne reci nikad”, dok sam ja držala stav “nekad ipak reci nikad”.

Continue Reading

Nisam više tako binarna

Toliko sam želela da moj život bude binaran – kao prekidač – ima ili nema. Posle još i da objašnjavam što sam završila egzaktne nauke – pa kako zašto – kod nas nema između (dobro, ima, ali bolje da nema) – već je jedan jednako jedan, nula jednako nula, a sigma veća od 2.5. Ali, ako pitate život, on se ne slaže sa mnom, iako je i on nastao binarno, ali je nekako uspeo da zaboravi na tu neospornu činjenicu.

Continue Reading

Kako je digitalni sat promenio moj analogni život

Godinama, ali kad kažem godinama mislim godinama, psihijatar me ubeđuje da se šetam i nije da to nisam činila, ali kao i sve u životu što nije moranje – krenem, pa prestanem, pa mi lepše vikendom da se izležavam, pa onda ako sam na nekom putovanju prešla 100 i nešto km peške zaključim da je to dovoljno za sledećih par meseci. A verujem mu, i saveti su mu zlata vredni, samo nikako da ih primenim u dužem vremenskom periodu.

Continue Reading

Daj mi sve

Na početku pandemije sam pisala kao besna – tako to biva kad sam pod stresom, da li sam se sad navikla ili šta, tek jedva sam se privolela tastaturi, a ne da imam baš pametnija posla, osim svog redovnog koga sam imala baš dosta, pa sam se verovatno i umorila.

Continue Reading

I to će proći

Kad se tata pretprošle godine razboleo, htela sam da istetoviram ovu rečenicu na vrlo vidnom mestu, i to na nemačkom, pa sam odustala. Prvo, nisam znala kako se kaže i nešto sam s nepoverenjem gledala u ponuđene mi prevode, a drugo, matori je (pu pu pu) pretekao, i da vam kažem – ružne stvari se brzo zaborave. Pritom sam ravnodušna prema tetovažama, iako imam vrlo zanimljivu, ali često uhvatim sebe kako načisto zaboravim i prokomentarišem “vidi onu istetoviranu”. Znam ja da budem malograđanka kad treba. Continue Reading

Neću da mislim na Bol

“Sve je teško dok ne postane lako” rekeo je Gete, a ja ne bih imala šta da dodam. Htela sam da počnem ovu priču time kako sam pisala od kad znam za sebe, a onda sam se setila da nije baš tako.

Continue Reading

More

“Vidi ga, kao gluvo kuče”, posmislila sam gledajući slike sa solo putovanja daljeg poznanika, hajde što sam pomislila, već sam tu misao brže bolje i podelila sa svojim poverenikom za razmenu informacija o instagtram storijima, zaboravivši načisto da sam to gluvo kuče i ja, pošto već 17 godina pretežno putujem sama.

Continue Reading

Normalan razgovor

Nije da baš mrzim gradski prevoz, iako ga do te mere izbegavam da idem kući peške, a ne stanujem preblizu posla. Već mrzim gužvu i vazda imam neku “razjapljenu” tašnu koju onda pribijam uz sebe, ali zato volim da uskočim u “šesnesticu” kad ima da se sedne i nije vrućina.

Continue Reading

Novinarka

Odrasla sam na Lekinom (sad je u modi da kažu Pašinom) brdu gde je u moje vreme okretao trolejbus 11 (sada 22) i na prvoj stanici nije bila crkva već parkić sa dudinjama, lipama i kestenima, evo sad – ne treba ni da zažmurim – tačno znam gde je koje drvo bilo.
Continue Reading