Na početku pandemije sam pisala kao besna – tako to biva kad sam pod stresom, da li sam se sad navikla ili šta, tek jedva sam se privolela tastaturi, a ne da imam baš pametnija posla, osim svog redovnog koga sam imala baš dosta, pa sam se verovatno i umorila.
Putovanja info
Ne bih da grešim dušu pa da pišem kako sve ovo teško podnosim – i podnosim i ne podnosim, a činjenica da sam u suštini povučena i volim da sedim kod kuće dosta pomaže. Na početku sam šiznula kad sam shvatila da ništa od putovanja u Madrid, a sad šizim što ništa od putovanja igde u Šengenu, pa sam prešla na seoski turizam, onda bila preponosna na sebe kad sam našla predivan smeštaj na Vrdniku, da bih shvatila da isti ima integrisano dečije igralište i sad sam završila sa tri rezervacije u nekim vukojebinama verovatno punim guštera (kojih se smrtno plašim) ali treba mi odmor i suštinski ne mrzim prirodu, a još suštinskije volim da budem sama. Pa možda to sve bude i ok.
Za svaki slučaj sam rezervisala i Berlin i Beč, ali za septembar, sve se nadam da će neko da isključi virus, iako sam se u dubini duše pomirila s tim da verovatno neću putovati pre 2021., jer čak i da može – ja volim da šunjam po prodavnicama i ako ću da čekam neki red, to će da bude na kasi u Primarku a ne ispred istog.
Uostalom, imam i previše garderobe.
Šta se još dešava?
U ostalim vestima uglavnom sam kod kuće i poštujem mere, izlazim na Karaburmu i mnogo me veseli da se procunjam po DM-u i Liliju. Na početku sam osuđivala ovaj narod što se šeta, sad više ne, iako me nervira što ne drže distancu od dva metra, jer sam u međuvremenu pročitala dosta naučnih radova i shvatila da “socijalna distanca” nije fraza, već da je tih dva metra bilo poželjno kod svih kuga i kolera, a posebno kod SARS-ova i MERS-ova, te da kad bismo se toga pridržavali – virus ne bi imao gde, eto ne razumem taj narod što se unosi, ni inače ih ne razumem i mrzim kad mi neko uđe u “lični prostor” a sad još manje.
Karantinska postignuća
Moram da priznam da sam oduvek poprilično oprezna – a posebno sad – sad ćete saznati kako od terorističkog napada u Parizu uvek nosim poseban keš za neprijatna iznenađenja i putujem samo tamo odakle mogu da se vratim kopnom, a od prekookeanskih putovanja se branim navodnim teškim podnošenjem dugih letova, što, nažalost, i nije laž. Tako mi sad uopšte ne prija da se šetam, iako volim da pešačim i uglavnom provodim dane radeći (za posao) i posle drndam mobilni ili čitam novine, s knjigama se nisam baš nešto proslavila, iako sam napravila lepu i odabranu gomilicu, ali mi se ne da, mada mi je koncentracija od pre neki dan malo bolja. Sem “Unortodox” nisam odgledala ništa vredno pažnje, čak ne mogu ni da završim “Tiger king”, a više me ne privlače ni kovid emisije, jedino eto vesti koje sam volela da gledam i pre korone. Nisam završila nikakav online kurs, ni naučila da kuvam, nisam sredila biblioteku, niti pogledala virtuelnu izložbu (niti mi pada na pamet, to mi kvari životni projekat “obići sve važnije muzeje sveta”), ali evo kratke liste mojih dostignuća:
– učila sam vredno i revnosno nemački jer sam ponovo počela da se zanosim kako ću da odem (ako čita neko iz ljudskih resursa, ignorišite, to ja tako pričam od 2009.)
– nisam se ugojila! Čak sam malo i smršala na početku jer nemam apetita kad sam pod stresom, ali sad se vratio, srećom umereno plus – pijem duplo više vode nego obično, što će reći oko 4l.
– nisam počela ponovo da pušim, ali da budem iskrena, nije mi se ni tražilo, međutim, kapiram da bi neko popustio, pa ćemo ovo tretirati kao uspeh.
– nabavila sam još par biljki siročića (volim da spašavam napuštene biljke po samoposlugama) i eno ih rastu, pu pu da ne ureknem.
– razvila sam čudnu naviku da se mackam po ceo dan raznim kremama – ja sam inače lik mnogo kupanja, parfem i šminka, a kreme smatram bacanjem para, što sad i praktično mogu da potvrdim – koža mi je ista, čak su mi iskočile i dve bubuljice gde im mesto i vreme nije, ali ima da se mažem dok ne potrošim sve ovo što sam kupila. Od svega je zanimljivo jedino mleko za telo u spreju, to sam ranije morala da dovlačim iz inostranstva, a sad sam našla i kod nas, koga mrzi da se maže – idealno.
– iznosala sam neke gaće koje nikako da dođu na red, ja naime, mrzim skroz nove gaće, jer mi sve nešto klizaju i umislila sam da su bolje za nošenje posle par pranja – ali nikako nisam uspevala da ih “izližem” jer sam morala na posao, a onda je nezgodno jer se uvlače, uglavnom, eto sad meni prilike da gaće odleže svoje pa da ih na miru i kao čovek nosim. Dobro, možda je ovo s gaćama previše informacija, ali kad sam već napisala, a nije da nisam ponosna što sam se setila tog projekta, nek ostane.
Onaj osećaj
Moglo bi da se kaže da ja ovo nekako s lakoćom podnosim ali odmah da demantujem. Tata mi je u rizičnoj grupi i pretrnula sam zbog njega, a moj najomiljeniji stric (i najlepši Valjevac svih vremena) koji me je izveo iz bolnice kad sam se rodila se upravo sa ženom oporavlja od kovida u klinici na Zvezdari. Nisu mi propali samo planovi o putovanjima, već mnogi drugi, neki čak i kapitalni, i činjenica da se manje – više svima na planeti desilo isto donosi mi tek tračak utehe.
Često razmišljam da li sam ja ovo naslutila, jer verujem u šesto čulo, posebno svoje, koje me je retko izdalo. Nisam baš Nostradamus, ali me nekad uhvati nemir, počnem da se ponašam neobično i znam – biće sranja. Tako je bilo i sad. Prvo sam u decembru otišla u Berlin i tamo se ponašala kao puštena s lanca, iako sam bila 97 puta, ja sam eto morala da pešačim 25 kilometara dnevno, da dokupim kofer za dodatnu garderobu i šminku, da mrtva umorna bukvalno bauljam po izložbama kao da sutra ne postoji – a ja volim najviše na svetu da nešto ostavim za drugi put da bih imala razlog da se vratim, e sad sam kao pomahnitala po najvećoj kiši i hladnoći zvonila da me puste u jednu galeriju gde su se otprilike krstili otkud gost po takvom vremenu, a poslednjeg dana sam pred sam polazak na aerodrom – gde kao i svaka oprezna osoba volim da stignem četiri sata ranije – krenula u šetnju od glavne železničke stanice, preko Bundestaga, pa kroz Brandenburger Tor i Unten den Linden i odjednom sam počela da plačem iako mi to nisu posebno draga mesta, ma kao da sam znala da se dugo nećemo videti, bukvalno sam morala da kupim maramice koliko sam cmizdrila. Na ovo se nadovezalo i potpuno odsustvo pripreme za prolećno putovanje u Madrid – ja uvek sastavljam liste, skrinšotujem mape, ne silazim sa Culture Tripa, a sad – ma kao da sam znala da od puta nema ništa – nisam čak ni pogledala DK Top 10 vodiče koje sam, po običaju, kupila. Plus, uhvatila me veća škrtost nego obično, jedva sam se rastavila od para za nove patike (ovo je možda iznenađenje za čak i bliskije prijatelje – nisam baš poznata po zmiji u džepu, ali se to promenilo i to do te mere da mi moji govore da ne mogu da prepoznaju rođenu ćerku).
Desilo se šta se desilo
I onda je virus došao u Srbiju, ja sam, opet oprezno, na vreme, i maltene pravdajući se, kupila asepsol i dezinfekciju za ruke – maske su već bile rasprodate zbog zagađenja, a moj Mihailo se pred samo proglašenje vanrednog stanja našao u gradu zbog svoje škole joge. Moram da priznam da sam u tom trenutku želela da verujem da će sve da prođe za par nedelja, iako mi je unutrašnji glasić govorio da neće. Trebalo je da popijemo kafu u Grinetu, a ja sam upala u neku gužvu na poslu – važan projekat, Mihailo se nije mnogo ljutio ako ne dođem, i sve je ukazivalo na to da otkažem, tek da bih samo zgrabila kaput i istrčala. Onda smo se grlili na ulici najjače, a ja nisam baš maza ni osoba od dodira i rekao je da će doći već krajem aprila, a ja da ću sigurno u julu i da mora da me vodi u Tiergarten na bezalkoholni radler.
Priča nema težak kraj jer se non stop dopisujemo na mesindžeru kao i obično, već sam više htela da ilustrujem moj osećaj za sranja, koji je još uvek na snazi, što mi se ne dopada ali se navikavam.
Ovo je dakle bio prelazni post da se ja malo vratim u formu i počnem da pišem, pa da vidimo, imam neku ideju e sad šta će da ispadne, znajući sebe šampiona odustajanja, ne bi me čudilo da ne bude ništa, ali isti onaj glasić mi govori “biće”.
Fotka naravno Suvodolac
No Comments