Jer će vas u većini slučajeva gledati kao da ste skrenuli pameću. Makar u Srbiji. Kod mene je sve počelo zbog toga što mrzim vrućinu, kako pređe trideset, meni se mozak pretvori u plazma stanje i do novembra bukvalno vegetiram, da bih živnula do proleća i onda jovo nanovo.
I morala sam nešto da preduzmem, i nemojte molim vas da se smejete mojim pokušajima da sprečim globalno otopljenje, već bolje krenite i vi nešto da radite osim ako ne želite da nam kamila postane domaća životinja a nacionalno voće urma.
Dok je u svetu skroz normalno i očekivano da se aktivno bavite zaštitom životne sredine, kod nas će da vas gledaju belo i da vam se podsmevaju, ali setite se, na primer, snega ako ga se uopšte sećate, ili kad ste se leti otvarali prozor umesto klime, ili kad ste se mazali maslinovim uljem umesto faktora 160 i molim vas nemojte da mislite da je ovo sport za dokone koji nemaju drugih problema u životu, jer, kad sve saberete i oduzmete, treba negde i da živimo, a po poslednjem popisu kosmosa, Zemlja je jedina planeta na kojoj borave ljudi.
Ja baš i nisam ekološka džamahirija, i dalje koristim dezodoranse u spreju, flaširanu vodu, pušim, ne kupujem organsko… Ali ipak nešto radim i redovno ispadam budala, a evo i kako:
- Ne uzimam plastične kese i to već pet – šes godina. Umesto kesa, imam par platnenih cegera i nekoliko džepnih torbica, zbog čega sam predmet čudnih pogleda prodavaca, ponekad i navaljivanja da uzmem kesu jer “vidi što je lepa” ili “prosuće ti se”, međutim, ostala sam uporna i em nemam gomilu đubreta, em sigurno izgledate zanimljivije kad nosite svoju platnenu torbicu na kojoj piše “emotional baggage” nego kesetinu “Tempo”. Naravno da mi se nekad omakne, ili prodavac bude brži od mog “ne treba kesa” ili jednostavno nemam u čemu da ponesem, ali stvarno retko.
- Hranu “za poneti” jedem iz ambalaže, dakle, ne presipam ni u kakve činijice, jer, kad ste već presuli, morate i da operete, što znači više vode i hemikalija. Zbog ovoga ispadam posebno velika budala, jer me ljudi gledaju kao da sam juče sišla s planine ili sam nevaspitana, zašto se mučim sa kutijom od stiropora i plastičnim viljuškicama, kad mogu lepo da uzmem escajg i tanjir… Da se ja pitam, najviše bih volela da tih plastikanera ni nema i nije da mi nije padalo na pamet da ponesem svoju činijicu, međutim, većina restorana u strahu od sanitarne neće da sipa u nešto što ste doneli od kuće.
- Recikliram garderobu u H&M-u, prvo sam donosila stidljivo, a sad, hvala božanstvu ekologije, svi to rade, pa me više niko na kasi ne gleda kao nesretnicu koja valja stare gaće za popust.
- Pijem vodu s česme, ali samo kod kuće, pošto sam na poslu lenja da stalno sipam, pa i dalje koristim flaširanu. Na ovome ću morati da poradim, kupila sam nedavno jednu flašu, ali se sve prosipalo, pa ako znate gde da nabavim neku lepu koja se dobro zapušava, javite.
- Kupujem polovno i to garderobu i obuću, o tome sam već pisala, moju staru garderobu poklanjam ili recikliram.
- Trudim se da ništa ne štampam, osim ako baš ne moram i generalno, količinu papira držim na minimumu, osim knjiga i novina, ali niko nije savršen.
- Stalno gasim svetlo, izvlačim kablove, možda čak i pomalo preterujem.
- Pokušavam da recikliram otpad, međutim, kod mene u kraju nema reciklažnih kontejnera, pa se ovi pokušaji uglavnom završe neslavno. Najbliži sam videla kod Tempa na Vilinim vodama, što mi nije baš usput.
- Punim kadu umesto da se tuširam, jer se tako, u rubrici verovali ili ne, troši manje vode. Makar ako se tuširate dugo i jakim mlazom kao ja.
- Mislila sam da bi bilo lepo da nabrojim deset navika, ali i ovih devet sam nategla, ali, ako je od mene jedne – dosta.
Ovo je moj pisani doprinos koji sam obećala na instagramu za Dan planete, doduše, s pet dana zakašnjenja, ali, znate kako kažu za Osmi mart – žene treba poštovati svakog dana a ne samo tog jednog, e zamislite žene bez planete, pa onda stvarno ne biste imali koga da poštujete, prema tome, krenite makar od tih odvratnih kesa ili ako imate neku bolju ideju koja može da stupi na snagu odmah, podržavam.
No Comments