Godinama, ali kad kažem godinama mislim godinama, psihijatar me ubeđuje da se šetam i nije da to nisam činila, ali kao i sve u životu što nije moranje – krenem, pa prestanem, pa mi lepše vikendom da se izležavam, pa onda ako sam na nekom putovanju prešla 100 i nešto km peške zaključim da je to dovoljno za sledećih par meseci. A verujem mu, i saveti su mu zlata vredni, samo nikako da ih primenim u dužem vremenskom periodu.
Sve dok nisam prestala da pušim. Pisala sam već kako je to bilo, uglavnom, mnogo mi je nedostajalo da pešačim i pušim i gledam ljude, što mi je ubedljivo najomiljenija stvar (bila i ostala, samo sad bez cigarete) i razmišljajući kako to da rešim, padne mi na pamet solomonsko rešenje da umesto šetnje pokušam sa brzim hodanjem jer ću onda da se zadišem pa neću misliti na cigaretu – i tako je i bilo. Onda sam od svog psihologa (ona je zapravo žensko, ali ja ne mogu psihološkinja, ne mogu i to ti je, a kad bih dodala ime bilo bi jasno da je žensko i ne bih morala da ubacujem ove meni čudne reči, samo što mi je glupo da pišem kako se zove) dobila domaći zadatak da sedam dana radim nešto što mi prija, i ja sam odabrala da hodam 8000 koraka dnevno, a merila sam ih telefonom. Uspe to meni nekako, jedna nedelja se prelije u dve, i kako to biva sa mnom, kad sam videla da mogu, brzo sam odustala, ali me je nešto kljucalo i bilo mi krivo i onda sam početkom decembra u izlogu Telenora ugledala pametne satove na akciji i bez mnogo razmišljanja ušla i kupila mi band 4, koji zapravo koristim samo kao pedometar, pa sam verovatno mogla da kupim i neki kod Kineza, ali čim dam malo više para nego što treba onda se štedljiva ja potrudim da opravdam taj novac i tako je sve počelo.
Osim psihijatra, psihologa i pušenja imala sam još jedan razlog – prošle godine sam smršala i trebalo je sad održati težinu, a ja volim da jedem, pa je bilo logično da budem fizički aktivnija da ne bih vratila kilažu.
Uglavom, brzo sam zavolela tu malu stvarčicu (koja inače može da prima i mejlove i pozive, samo mene to nervira i na telefonu, a tek na narukvici, pa sam sve pogasila sem pulsa i pedometra), zadala sebi cilj od 8.000 koraka i krenula. Ovaj cilj nije teško ispuniti i evo nekoliko činjenica, predloga, saveta:
- za 8.000 koraka potrebno vam je oko sat i deset minuta, ako hodate “u cugu” i to relativno brzo
- ako šetate, svraćate u prodavnice… to se oduži na par sati i verovatno nije toliko efikasno, ali ja kombinujem i šetkanje i brzo hodanje, kako kad
- hodam svakog dana, osim ako nisam umorna ili smorena. Ako ne mogu napolje – hodam po kući – pustim muziku ili gledam tik tokove ili youtube ili neko predavanje (retko, ali i to je opcija). Žao mi je što sam dva meseca tokom karantina bila u “hibernaciji”, ali tad mi se sat pokvario, a ja sam samo radila i gledala vesti, tako da mi je dan bio više nego ispunjen. Pred kraj karantina sam dala na popravku (vratili su mi novi) i od tad stalno hodam
- pešačim gde god mogu, ponekad i u mestu, to jest ako čekam semafor, ja ću i tad da se šetkam. Obično se peške vraćam s posla (i uskoro ću opet, nadam se brzom povratku u kancelariju) a na poslu se trudim da maksimalno iskoristim hodnik. Oprez kod ove stavke – jer ljudi mogu da pomisle da ste nervozni, a vi “nabijate” kvotu koraka.
- nabavite dobre patike – ja sam prvo nosila neke skechers s memorijskom penom, koje su odlične, a onda sam prešla na adidas nmd r2 i tu ne treba da žalite novac, mada sam ih ja našla u autletu kod Kluza na Bulevaru, jer im je puna cena malo previsoka. Skechers košta oko 5000 din i stalno imaju akciju, a sasvim dobro će da vam posluže. Ako smem da dodam da adidas deerupt iako lepo izgledaju ništa ne valjaju za ovu namenu, iako će vas ubeđivati da su baš za hodanje – nisu. Još jedan razlog za ove modele – lepo izgledaju pa možete u njima i na posao, ako vam je takav posao, a moj jeste. Za garderobu nemam predloge – nisam se nikad mnogo znojila pa nosim to u čemu sam se zatekla.
- meni prija da slušam muziku, imam Deezer i onda sam download-ovala moju listu da ne trošim internet, mada ovo mislim da nije najbezbednije kad se šetate negde gde je prometno. Ali mogu i bez muzike, ustvari uhvatila sam sebe par puta kako ne razmišljam ni o čemu i baš mi je bilo lepo.
- trudim se da menjam rutu da mi ne bi dosadilo, mada je kad se vraćam s posla to je malo nezgodno, jer ispod Pančevačkog mosta nema pešačkog prelaza, pa onda možda uskočim jednu stanicu autobusom da pređem, ili idem preko Bogoslovije – nisu baš neki pejzaži, ali šta sad.
- daljine su kraće nego što nam se čini i ja često u povratku moram da svratim u Big Shopping Centar (sad ne, ne ide baš brz hod i maska) da okrenem koji krug da bih ispunila “kvotu” (koju sam jedno vreme podigla na 10.000) i onda me obezbeđenje primetilo, pa sam posle nosila praznu kesu iz Sephore da bude da sam nešto kupila.
- ja uvek nosim vodu, pa tako i kad hodam, nemam ovde šta da vam kažem osim da se ne plašite da će vam se piškiti svaki čas – što više pijete vode, to ćete lakše da uspostavite ritam odlaska u vece, i to neće biti svakih pet minuta.
- ne mere svi pedometri isto – meni onaj na telefonu pokaže više koraka nego narukvica, ali sam rešila da se držim narukvice. Na kraju, meni je bitno da sam ispunila cilj – nisam srećna ako sam ispunila delimično, nek bude 8001, ali nek pređe tu cifru.
- narukvica ne stoji loše i možete da menjate boje kaiševa, ja nosim crni, a imam još sivi i prljavo roze.
Nije kraj! Kad sam utvrdila da mogu da prestanem da pušim, to me je inspirisalo da probam još neke stvari, osim hodanja tako da sad učim nemački svakog dana najmanje 10 minuta, i pokušavam da opet stignem do B2, i vežbam sa ručnim tegovima jer sam rešila jednom zauvek da se obračunam sa mojim nadlakticama – ne mogu više da nosim duge rukave leti, a ja nisam od onih koji su samoj sebi savršene kakve god da su. Kupila sam tegove od pola kile i mislila sam da je to malo – nije malo.
Pre neki dan sam tužno shvatila da sam sad načisto strejt – ne pijem, ne pušim, nikad nisam probala drogu, volim da štedim pare, ali ako je u moju odbranu kuburim stalno s hranom i ljubavlju prema testu i slatkišima, volim da lenčarim i provodim besmisleno mnogo vremena na telefonu, igram Candy Crash Sagu i ogovaram sa užim krugom prijatelja.
Ali eto sad imam taj sat da me podseti da je sve lakše kad imaš cilj i način kako da ga izmeriš.
Fotka, normalno Suvodolac.
No Comments