Nedavno sam s jednim mojim drugom pričala o mogućnosti da izvesni političar postane premijer i on je rekao “pazi, nije realno, al nikad ne reci nikad”, dok sam ja držala stav “nekad ipak reci nikad”.
Koliko god bezazleno ovaj razgovor delovao, a nije bio ni previše ozbiljan, ja ne mogu da prestanem da razmišljam o tome kad je vreme u kome nekad postaje nikad. Evo recimo, ja sam sigurna da sa svojih 49 godina (kalendarski 50, ali rođena sam krajem godine pa nećemo) nikad neću završiti medicinu, jer kao – morala bih da ostavim posao, onda bih ostala bez para i kako bih studirala, pa stažirala, pa specijalizirala – nikako eto kako.
I eto mi ga prvo nikad.
A onda pomislim, šta ako je “nikad ne reci nikad” tačno i šta ako ja dobijem na lotou, bogato se udam kao baba-devojka – ja bih stvarno upisala medicinu i ukoliko preteknem iznad skromnog životnog veka moje porodice – uspela i par godina da radim kao lekar.
I sad bismo mogli da vrtimo nekad – nikad u nedogled, od bolnih kombinacija (nikad više neću čuti tatin glas) do onih prijatnih, pretežno stečenih odrastanjem – ne volimo reč starenjem – na primer – nikad se više neću nervirati zbog tuđih mišljenja i kako god zavrtimo shvatiš da nikad postoji, a da nekad, posebno kad dođeš u nazovi srednje godine, pre pripada verovatnoći nego realnosti.
Moja aktuelna nikad lista:
- Medicina pa deset mesta praznih
- Nikad neću imati decu jer je sad već verovatno nemoguće, plus zaista ne bih volela da budem pedesetogodišnja mama, nije kaže se badava “sve u svoje vreme”
- Nikad više neću zapaliti cigaretu. Kad nisam zapalila kad je tata umro, nikad je vrlo izvesno, mada, priznajem – nedostaje mi, iako mi se kao i svakom poštenom bivšem pušaču, dim i smrad zgadio, al mi nedostaje društvo cigarete jer sa njom nikad nisam bila sama, a ja sam često sama što je druga priča, međutim, zašto ne spomenuti da mi toliko fali da sedim, pušim i gledam u ljude, ovako kad sama pijem kafu drndam telefon i sve je to dosadno i bezvezno.
- Nikad neću doktorirati, jer sam shvatila da treba da prestanem da se dokazujem sebi, ja jesam pametna i obrazovana, i ne mogu da trošim silne pare i vreme koje nemam na studije od kojih nemam ništa, sem titule koju nikad neću da iskoristim.
- Nikad neću otići u Australiju jer a) ne mogu da letim avionom duže od dva – tri sata, nije da se plašim, već ne podnosim da toliko dugo sedim zatvorena i b) koliko sam shvatila, u Australiji se baš osećaju klimatske promene a za mene je i naše leto postalo nepodnošljivo
- Ne znam zašto baš Australija, ali biće da me i ne zanima previše, a sigurno ima i zmija. Ameriku neću još da otpišem. A u Afriku bih baš volela da odem, i to u pravu, duboku Afriku, ove zemlje u koje idemo na more ne računam.
Imam, naravno i nekad listu:
- napisaću još najmanje jednu knjigu
- voziću reli
- voziću mali sportski avion (ono kad odete da vas nešto priuče pa se provozate sa instruktorom)
- imaću psa
- još najmanje jednom ću promeniti posao, jer smatram da moj voljeni posao nije baš za šezdesetogodišnjakinju, mada možda i nisam u pravu, jer sam odrastala sa industrijom u kojoj radim tako da možda ovo pređe i u nikad listu
- naučiću dobro nemački jer mi je tako došlo
Moja učiteljica u osnovnoj školi se jedila kad neko završi sastav sa “eto tako sam…”, ja sam imala dobre krajeve, ali mi se sviđalo “eto tako” i razumem zašto ga je diskriminisala, međutim biću slobodna da kažem – eto to je bila moja nekad – nikad lista.
Ujedno, vratila sam se pisanju, možda nije ni najsrećniji ni najbolji tekst, ali je prvi posle mnooogo vremena i samim tim je super.
Foto: Unsplash
No Comments