Za rođendan obično zbrišem u Berlin da malo napunim baterije i da pobegnem od činjenice da sam napunila još jednu godinu u kojoj nisam ovo ili ono. Taj i takav rođendan mi je sutra, samo bez Berlina, jer je moja avio karta juče odletela bez mene, pošto sam zbog okolnosti u koje sam se uvalila morala da ostanem u Srbiji. Tako da, rođendan i ja sutra ima da se složimo kako znamo i umemo.
Ove godine mi je rođendan posebno nemio događaj jer ga dočekujem u raspoloženju na kome bi mi i okoreli depresivci čestitali, a šta se desilo – pa desilo se i sad mogu da elaboriram do prekosutra da li sam pogrešila ili nisam, da li se kajem ili ne kajem (a kajem se), neće to mnogo šta da promeni a iako inače nisam u fazonu da žickam sažaljenje, e sad možete da me sažaljevate do mile volje, što uostalom i ja radim manje – više ceo dan.
Iako mi se trenutno čini da je svetlo na kraju mog tunela neispravno, znate ima ta nada koja umire poslednja i koja kaže biće sve ok, hajde ustani, hajde prošetaj se, hajde pročitaj nešto, hajde idi u bioskop, hajde jedi, hajde piši blog, hajde vidi da li ima neka izložba kad si već tako lepo zasrala da nisi otišla na Hjeronimusa Boša čemu si se toliko radovala, hajde kod frizera, hajde nacrtaj nešto (znate, ja volim i mnogo lepo crtam, jebi ga, još jedna od stvari koje sam mogla a nisam, a samo da znate još, nisam imala ni 13 godina kad sam imala izložbu i dobila Oktobarsku nagradu za jednu sliku, i stalno sanjarim kako ću pod stare dane da se upišem u Šumatovačku da se usavršim, i o mnogo čemu sanjarim, samo… samo nikako da to uradim zbog čega sam još sjebanija ako uopšte čovek može da bude sjebaniji nego što sam ja trenutno, ustvari može, pu pu daleko bilo), hajde prestani da se sekiraš, hajde pređi preko puta ulice u teretanu, znaš da će ti biti bolje, hajde piši tu knjigu o kojoj isto sanjariš kao o toj Šumatovačkoj, s tim što si već napisala jednu i znaš da ti to možeš isto koliko znaš da trenutno nisi ni za šta osim da sediš, pušiš kao Turčin i preispituješ se šta mi to samo bi da se majstorski ukenjam u sopstveni život.
Šta se desilo – pa kao što rekoh, desilo se, a malo je neukusno da pišem o tome jer verujte mi da ima i većih muka, iako ni ova moja nije za potcenjivanje.
Tako da. Ako dozvoljavate ja bih sebi da poželim nešto za rođendan. Pre svega, da se saberem i odem u tu prokletu šetnju evo čak i kiša pada a ja volim kišu i možda me čak kosmos počasti i snegom predveče. Ustvari, sad sam shvatila da ne želim ništa više od toga. Nema pre svega i posle svega. Ima da se pokupim, izađem napolje kako znam i umem i primenim svoju proverenu metodologiju “na silu”, iako nisam poklonik iste ni pod kakvim okolnostima, nekad prosto nešto neće milom, a u ovom slučaju to je moja guzica srasla sa kaučem koju ću silom da izguram napolje i nadam se, eto nadam se da će kosmos da ceni ovaj moj trud, jer – kosmose, ako se čujemo, znam da nisam donosila najpametnije odluke, ali isto tako nisam naudila nikom sem samoj sebi. I ako me sad slušaš a evo rešila sam i javno da ti se obratim preko Interneta, znam da tamo negde imaš magacin drugih šansi.
Pa bi mogao i meni da pokloniš jednu za rođendan.
Photo: Suvodolac
No Comments