Ovo je prvi tekst povodom knjige koju nisam ni pročitala ni kupila. Da je izašla pre deset godina zauzimala bi počasno mesto u mojoj, tada mnogo skromnijoj, biblioteci, a sad sam je videla i ništa, ma nisam ni poželela da je prelistam iako je možda čak i dobra što bojim se nikad neću saznati a evo i zašto.
Da vas sad ne davim po n-ti put o svojoj (Petoj beogradskoj) gimnaziji i kako sam tamo sagorela od želje da se po svaku cenu dopadnem svima i kako je moralo da prođe skoro 20 godina da me tačno zaboli uvo šta ko misli o meni a kamoli da li mu – joj se dopadam i pisala sam već o tome i sad se više i ne stidim svoje tinejdžerske nesigurnosti jer mi je na širem planu donela posao koji volim (pošto sam se od urođene stidljivosti lečila radeći na radiju) i ustvari kao i za mnogo stvari u životu me ali lepo baš briga.
Tako me kad sam imala nekih dvadesetosam – devet godina uhvatilo da obožavam Odri Hepbern. Ona mi čak nije ni omiljena glumica, a kad smo već kod toga dugo sam mislila da mi je omiljena Liz Tejlor a ustvari sam sve vreme najviše volela Vivijen Li. Već eto tako, volela sam film “Doručak kod Tifanija”, baš sam ga pravo volela, iako sad znam da sam više volela knjigu i knjiga ima bolji kraj i dobila sam je od mojih kao poklon za diplomski i volim je i dan danas i volim što mi je neko onomad napisao da pišem kao Truman Kapoti (iako i dalje mislim da je taj neko pogrešio jer u rubrici lažna skromnost ne sumnjam ja u svoje spisateljske sposobnosti pa da se sad nešto snebivam što su me uporedili s njim, već pre sumnjam u podudarnost naših stilova, ali dobro zvuči pa ćemo da ostavimo) i tako sam umislila da volim i Odri. Pa sam, kako to biva krenula da kupujem sveske sa Odri, kalendare sa Odri, futrole za naočare sa Odri, čak sam i ošišala šiške skroz na kratko kao Odri, što je na mom okruglom licu izgledalo, sad htedoh da kažem užasno dramatike radi, ali uopšte nije bilo loše, onda monografije o Odri, pa čak i jedno platno sa Odri koje mi još uvek visi u dnevnoj sobi zajedno sa još neke dve glupave reprodukcije i nije da me mrzi da krečim pa ih zbog toga ne skidam, već eto tako vise. Bila sam do te mere odlučna u nameri da volim Odri da sam za koricu svoje prve knjige tražila (i dobila) dozvolu za korišćenje njene fotke od agenta, još davila ljude u američkom Cosmu (jer sam tad radila za srpski) da mi nađu kontakt… Pa sam pobožno čuvala taj mejl i mislim da ga još uvek imam a znala sam da izgubim autogram Bajage i instruktora koji sam dobila na kišnom koncertu na Tašu, a njih sam stvarno volela i volim dok sam Odri volela samo zato što sam mislila da tako treba.
A onda su svi počeli da vole Odri. I svi su imali TeNeues sveske sa Odri i futrole za naočari sa Odri i jastučnice sa Odri, i ako ste mislili da sam zbog toga udarila kontru- nisam, već sam samo odrasla (a trebalo je trideset i nešto godina da se to desi) i shvatila da ako ću već nekog toliko da volim da nosim svesku sa njegovim likom, to ima da bude neko za kog me baš briga da li ga drugi vole… Od tad nosim crne sveske, a u prilog tome da nisam baš načisto porasla i da se nisam kurtalisala želje za dopadanjem zbog posedovanja predmeta koje niko drugi nema prvo sam dugo pisala u Moleskine soft cover, a kad su je svi pokupovali, prešla sam na Muji, kojih još nema kod nas.
Ta knjiga koju nisam kupila pročitala niti ću zove se “Tiho veče sa Odri Hepbern” ima je u Laguni i izgleda kao nešto što obećava prijatno tihovanje ispod suncobrana na plaži.
A u rubrici “verovatno vas ne zanima ali ćete ipak da saznate” ovog leta ću plažu viđati samo na internetu, pošto ne mogu da se rešim alergije na sunce usled koje posle dva dana izgledam kao da sam dobila velike boginje, i iako baš baš ali baš baš baš volim more, idem ponovo bajsom kroz Evropu (čitaj Nemačku) i naravno da tura počinje i završava se u Berlinu za koji me lepo baš briga što ga svi vole jer se tamo toliko osećam kao kod kuće da ponekad pomislim kako radim u Srbiji a živim u Nemačkoj. Manje- više sam isplanirala gde ću, nedostaje mi neki romantično- instagramičan grad, a htela sam i do onog mosta što ga svi drže na listi “deset stvari koje treba da vidiš pre neko što umreš”, međutim, ispostavilo se da je to nešto zakukuljeno za pronaći. Krećem za mesec dana, kondicija mi je očajna ali kad sam prošli put uspela bez pripreme, valjda ću i sad, uostalom nije da baš načisto idem bajsom, već malo avionom, malo vozom, malo peške, malo sedim u nekoj šumi sa ukuvanom vodom i jebem samoj sebi sto milosnih majčica, malo shvatam da biciklističke pantalone koliko god mi odvratno stajale nisu uzalud izmišljene, malo gledam kako će neko da me pregazi, malo tražim korpu po buvljacima jer nemam gde da stavim ono što sam usput kupila, malo ustajem noću da gledam dal’ mi je bajs i dalje tamo gde sam ga vezala, malo pijem diklofen i paracetamol, malo ležim na travi i čitam novine i mnogo se osećam kao da je svet moj.
Foto Suvodolac
No Comments